Uništava li masovni turizam hrvatske ljepote

Hrvatska se ovoga ljeta može ponositi rekordnim brojkama i odličnim rezultatima još jedne uspješne turističke sezone, a već se u pola ljeta moglo procijeniti da će kućni, lokalni i državni proračuni biti bogatiji nego svih dosadašnjih godina. No, razlog za glavobolju stigao je s drugoga kraja Europe, točnije iz Španjolske, gdje također bilježe rekorde, ali i stižu upozorenja na problem s kojim će se neminovno suočiti i Hrvatska. To je, jednostavno rečeno, veliki broj turista po glavi domaćeg stanovnika ili kako tamo vole reći – invazija.

Iz španjolskih gradova krenuo je val prosvjeda, ali i akcija uglavnom maskiranih ljudi, koji bi mogao zahvatiti topli europski jug u kojima su nezadovoljni građani ustali protiv masovnog turizma. Pod sloganima „turizam ubija zajednicu“ i „turisti, idite kući“ prosvjedovali su u Barceloni (taj je grad, po službenim podacima, prošle godine posjetilo 20 puta više ljudi nego što Barcelona ima stanovnika), Palma de Mallorci, prije toga u Veneciji, uskoro u San Sebastianu, a možda i drugdje na Mediteranu, moguće i u Dubrovniku. I nisu se samo zadržali na grafitima i porukama, nego su i presretali autobuse, upadali u restorane, sjekli gume na biciklima za iznajmljivanje, strašili turiste.

Namjera im je jasna – žele upozoriti da masovni turizam uništava život domaćeg stanovništva, produbljuje socijalne razlike, ali i ukazati kako je nužno ograničiti broj turista u gradovima koji predstavljaju svjetsku kulturnu i prirodnu baštinu. Na tom tragu, i UNESCO je upozorio hrvatske vlasti da će im preveliki broj turista ugroziti dubrovački stari grad, ali i Plitvička jezera.

Različiti prihodi različitih sredina

Da masovni turizam sve bitnije utječe na svakodnevni život lokalne zajednice i produbljuje socijalne razlike između turistički atraktivnih i turistički nedovoljno atraktivnih područja, potvrđuju i stručnjaci iz Instituta za turizam u Zagrebu. Viši znanstveni suradnik tog instituta, Ivo Kunst kao primjer stvaranja spomenutih razlika navodi da „samo sezonsko iznajmljivanje 10 apartmanskih jedinica u prosječnoj jadranskoj destinaciji generira godišnji (neoporezivi) neto prihod od 40-50.000 eura“.

Prodati autentičnu priču

Goran Rihelj primjećuje da, u turističkom smislu, Hrvatska ide u krivom smjeru. „Motiv putovanja je upoznati novu kulturu i način življenja, a glavna riječ je autentičnost. Figurativno rečeno: u Hrvatskoj Francuzima prodajemo francusko vino, umjesto da im ponudimo naše autohtono“, navodi.

„Moramo prodavati ono što jesmo – Hrvati, jer upravo to turisti žele upoznati, degustirati i doživjeti. Najveći adut nam je upravo naša nevjerojatna raznolikost i autentičnost. Imamo toliko autohtonih, vjerodostojnih i autentičnih priča koje samo moramo lijepo upakirati i kroz pričanje priča ‘prodati’ turistima. A mi i dalje prodajemo sunce i more te se bavimo rentom“, predlaže Rihelj.

„I stoga sve veći broj mladih osoba nema potrebe, niti motiva stjecati fakultetske diplome, zapošljavati se i raditi 12 mjeseci u godini jer je znatno isplativije, lakše i logičnije (barem na kratki rok) baviti se sezonskim iznajmljivanjem i ljenčariti devet mjeseci godišnje“, primjećuje.

Ukazuje i na razliku između UNESCO zaštićenih i/ili tzv. povijesnih hrvatskih gradova (u priobalju) kao što su Dubrovnik, Zadar, Split, Hvar, Trogir, Šibenik, Krk i većine ostalih, izrazito brzo rastućih, ‘novokomponiranih’ vikendaško/apartmanskih turističkih destinacija kao što su Vodice, Vir, mjesta duž Omiške i Makarske rivijere. U oba slučaja, napominje, „turistički razvoj ima štetne posljedice na racionalno i dugoročno održivo korištenje raspoloživog prostora, a što ima za posljedicu sve veću betonizaciju zelenih zona i pomorskog dobra“.

Kad su zaštićenih i/ili povijesni hrvatski gradovi u pitanju upozorava na nekoliko negativnih socio-kulturnih posljedica brzog turističkog rasta, a na prvom mjestu činjenicu da „velik broj stanovnika povijesnih jezgri prodaje svoje stambene i/ili poslovne prostore osobama koje u povijesnim jezgrama borave samo privremeno, povremeno i kratko, uslijed čega se broj stalnih rezidenata povijesne jezgre stalno smanjuje“.

„Samim tim, značajan dio stambenog fonda povijesnih jezgri tijekom većeg dijela godine nije korišten, a što negativno utječe ne samo na vitalnost života u njima, već i na vjekovima stvarani tzv. duh mjesta“, konstatira.

Nadalje, korištenje javnog prostora unutar povijesnih jezgri, ali i u njihovoj neposrednoj blizini, kontinuirano se prilagođava potrebama/zahtjevima turista i jednodnevnih posjetitelja, kaže Kunst. Po njemu, posljedica toga je „odumiranje autohtone gastronomske ponude, ali i činjenica da se unutar povijesnih jezgri praktički ne može naći nijedan poslovni prostor koji dominantno služi potrebama lokalnog stanovništva (trgovine, uslužni servisi, pošta, ambulanta, vrtić) što dodatno otežava i destimulira život u njima“.

Prelijevanje nezadovoljstva

Vraćajući priču na španjolski val prosvjeda, glavni urednik specijaliziranog turističkog portala HrTurizam, Goran Rihelj upozorava kako bi se „prelivena čaša iz Španjolske u kojoj se u borbi za zaradom nije vodilo računa o lokalnom stanovništvu, destinaciji i resursima zbog kojih i postoji turizam, mogla na isti način preliti i u Hrvatskoj“.

„Sve samo iz jednog razloga – strateški, održivo i dugoročno ne bavimo se razvojem turističkih destinacija tj. turizmom. Najveća moć turizma je što je izrazito dinamičan, složen, heterogen, multidisciplinaran te vertikalno i horizontalno veže sve druge razne industrije. Upravo zato je kompleksan i ne smije se razvijati po inerciji niti slučajno, nego isključivo strateški i održivo. Nije važno brojati dolaske i noćenja, nego kolika je turistička potrošnja i da li se ona disperzira na lokalno gospodarstvo. I upravo tu najviše padamo“, primjećuje Rihelj.

Skup život u zaštićenim gradovima

„Gužve izazvane sve većim brojem istodobnih posjetitelja u povijesnim jezgrama sve su veće tako da većina građana UNESCO zaštićenih/povijesnih gradova tijekom ljetnih mjeseci izbjegava odlazak u njih što je više moguće“, ukazuje Ivo Kunst.

Po njegovim riječima, „povijesne su jezgre velik dio godine ‘oslobođene’ prisustva lokalnog stanovništva uslijed čega je opravdano govoriti o njihovoj sve većoj ‘muzealizaciji’, odnosno njihovom korištenju samo kao vizualne kulise kojoj se sve veći broj turista (jednokratno) divi“.

Svemu tome, konstatira Kunst, valja pridodati i činjenicu da je gradski promet, osobito tijekom ljetnih gužvi, u konstantnom kolapsu, kao i da je život u zaštićenim/povijesnim gradovima danas izrazito skup.

Po njegovim riječima, „Hrvatska se pretvara u resort gdje se trči samo za novcem koji zarađuje njih nekoliko ili jedan“. Pri tome, ukazuje, „lokalno stanovništvo ne sudjeluje u turističkom proizvodu niti može živjeti od turizma, pretvara se u jeftinu radnu snagu ili moderne robove, a zarada ide u inozemstvo, umjesto da ostane u lokalnom gospodarstvu“.

„Tek kad se, sukladno strateškom razvoju, odredi što i kako se nešto želi, dobije odgovor koliko turista uopće jedna destinacija može primiti, koje vrste smještaja su potrebni i koji turistički proizvod jeste na prodaju, tad ćemo i znati koliko nam hotela ili drugog smještaja treba u pojedinoj turističkoj destinaciji, koje kategorizacije itd. Prvo treba strateški planirati, a onda graditi. Ne obrnuto“, predlaže Rihelj.

Danas jedna ili sutra pet kuna

Iako svake godine rijeke turista posjećuju hrvatske destinacije, bilo da je riječ o jadranskim otocima, bilo da su im cilj Dubrovnik ili Zadar, postavlja se pitanje treba li se, odnosno može li se ograničiti priljev turista. Pogotovo ako se zna da su prihodi od turizma jako bitni ne samo građanima i njihovim kućnim proračunima, nego i državnom BDP-u.

Kunst ukazuje kako „fizička ograničenja nikad nisu dobrodošla“, te konstatira kako je „puno bolje nadzirati/usmjeravati rast (neželjenih) smještajnih kapaciteta primjerenom poreznom politikom, odnosno poticati razvoj turizma u zaleđu (financijski, fiskalno i organizacijski)“. Isto tako, dodaje, „priljev turista uvijek se može fizički ograničiti bilo administrativnim mjerama (određivanje maksimalno prihvatljivog broja istodobnih posjetitelja nekoj atrakciji), bilo ograničavanjem gradnje smještajnih objekata, osobito obiteljskih apartmana i smanjivanjem turističkih razvojnih zona“.

„Pitanje je: danas jedna kuna ili sutra pet? Mi uzimamo tu jednu kunu i ne mislim za sutra. Dok ne pukne, a onda će biti prekasno. Žalosno da je nam je UNESCO trebao reći kako moramo smanjiti broj turista u Dubrovniku i na Plitvičkim jezerima jer uništavamo te toliko vrijedne resurse“, dodaje Rihelj.

Na kraju primjećuje da Hrvatska očito nije za masovni turizam, jer se time uništavaju destinacije i najvrjedniji resursi, te zaključuje: „Najgore od svega je da to uništavanje radimo svjesno“.

 

 

(Al Jazeera)

Comments

comments